Riječ faktoring vodi porijeklo od latinskog glagola “facio” što znači raditi, odnosno onaj ko radi nešto za drugog.
Faktoring se smatra jednim od najstarijih oblika podrške trgovini sa tim da se u različitim vremenskim periodima sprovodio na način koji je ispunjavao potrebe tog doba.
Pojedini izvori navode da su se neki oblici faktoringa koristili u drevnoj civilizacije Mesopotamije i da o tome postoje zapisi u Hamurabijevom zakoniku.
Više istorijskih zapisa govori o nekoj formi faktoringa koji je postojao u Rimskom carstvu. Proizvođači su angažovali posrednike koji bi preuzimali robu, transportovali, skladištili, prodavali, naplaćivali, a za svoje usluge bi uzimali određeni procenat. Prema zapisima ovakav način poslovanja je nastavio da se razvija i tokom srednjeg vijeka. Vremenom su posrednici postajali bogatiji i bili su u mogućnosti da proizvođačima ponude novčana sredstva pod uslovom da se mogu naplatiti od prodaje robe koju su preuzeli. Ovo je posebno bilo značajno za trgovce u Evropi koji su robu prodavali iseljenicima u novootkrivenoj Americi, jer od momenta prodaje robe do momenta kada se transportuje do Amerike prolazilo je više mjeseci. Na navedeni način posrednici su funkcionisali sve do 19. vijeka, a onda je došlo do značajnog tehnološkog razvoja. Razvoj komunikacionih i transportnih tehnologija omogućio je proizvođačima izvoznicima da direktno dostavljaju robu kupcima bez potrebe angažovanja posrednika. Iako su posrednici izgubili jedan dio posla primijetili su da se potreba za finansiranjem izvoznika nije smanjila. Osnov za njih dalji rad i pružanje podrške trgovcima ležao je baš u prodaji robe odnosno fakturama. Prodavci su svoje fakture prodavali posrednicima (faktorima) koji su im za to isplaćivali novčana sredstva u iznosu manjem od iznosa fakture. Ova praksa je postala popularna naročito u Londonu 1950ih godina zbog jednostavnosti transakcije i zbog „tajnosti“ jer se često dužnici nisu obavještavali o izvršenom prenosu. Ubrzo se pokazalo da je ovo loša praksa po posrednike jer su već tokom 1960ih godina pretrpjeli značajne gubitke zbog padanja u bankrotstvo dužnika ili zbog situacija kada su se dešavali povraćaji robe iz kojih oni nisu mogli da se naplate. Nakon ovih iskustava dužnici su se obavještavali o ustupanju potraživanja, i radilo se ustupanje na način da posrednik, to jest faktor, ima pravo za slučaj povrata robe ili bankrotstva dužnika da se naplati od prodavca.
Od 1980. godine uloga faktoringa počine da se povećava i da zamjenjuje druge instrumente plaćanja poput akreditiva.